Austrijska carica, Marija Terezija 1743. godine Suboticu je proglasila za trgovište. Tim statusom varoš je stekla određene slobode, među ostalim i u prosvjetnoj upravi. Gradski magistrat obratio se molbom franjevačkom provincijalu da pošalje profesora koji bi omladinu podučavao osnovama latinskog jezika i sintakse. Franjevci su odredili Tomu Porubskog, koji je svoj rad započeo 1747. godine, čime su postavljeni temelji organiziranog obrazovanja.
Prvi zakon o školstvu donesen je u Beču 1777. godine. Po tom zakonu, latinske škole dijelile su se na gramatičke škole i gimnazije. Navedeni su gradovi u kojima će biti utemeljene gimnazije, ali ostavljena je mogućnost da se i u onim gradovima u kojima postoje samo gramatički razredi otvore gimnazije, ako se stvore uvjeti. Subotica nije bila na popisu gradova, pa je postojeća Gramatička škola ukinuta 1778. godine, ali na zahtjev Gradskog magistrata ponovno je obnovljena 1782. godine. Odredbom Carskog savjeta od 1. rujna 1787. godine, umjesto latinskoga, u škole se uvodi njemački jezik. To je izazvalo negodovanje, pa je car Josip II. nakon tri godine opozvao svoju odluku i vratio latinski jezik u škole.
Subotica je konačno dobila Gimnaziju 1795. godine. Ona se sastojala od triju gramatičkih i dvaju humanističkih razreda. To potvrđuje i prvi pečat Gimnazije s natpisom „Sigil. Gimnasii M. Theresiopolitani 1795.”
Od 1803. godine Gimnazija je imala šest razreda, četiri gramatička i dva humanistička. Zakonom od 1845. godine ukida se latinski i uvodi mađarski jezik u škole.
Profesori u Gramatičkoj školi, a zatim i u Gimnaziji, sve do 1860. godine bili su franjevci, a tada, osim vjeroučitelja, posao predavača preuzimaju fakultetski obrazovane svjetovne osobe.
Sve do kraja XIX. stoljeća Gimnazija se nalazila ili pri Franjevačkom samostanu, ili u neadekvatnim zgradama nedaleko od Gradske kuće. Na zahtjev Ministarstva prosvjete, grad je financirao izgradnju današnje zgrade Gimnazije. U njoj se nastava odvija od školske 1899./1900. godine.
Tijekom Prvog svjetskog rata, od 1914. godine, u zgradi Gimnazije bila je smeštena Vojna bolnica austrougarske vojske. Nastava se tada održavala u zgradi Građanske škole.
Nakon završetka rata, svibnja 1919. godine, otvorena je Gradska bunjevačka gimnazija. Tada se prvi put nastava izvodi na srpskohrvatskom jeziku, iako još uvijek po mađarskom nastavnom planu. Gimnazija se od 1920. godine naziva Državna mješovita velika gimnazija. Uskoro se podijelila na mušku i žensku. Ukazom kralja Aleksandra 1925. godine, otvorena je u Subotici Ženska realna gimnazija, kao četvorogodišnja, da bi uskoro postala potpuna s osam razreda.
Okupacijom i ulaskom mađarske vojske, travnja 1941. godine nastava je ponovno uspostavljena na mađarskom jeziku. Pred kraj rata, zgrada Gimnazije drugi put pretvorena je u Vojnu bolnicu.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1945. godine, u Subotici su počele s radom tri gimnazije: Potpuna muška, Potpuna ženska i Potpuna mješovita gimnazija. Nastava se izvodila na srpskohrvatskom i mađarskom jeziku.
Novom reformom, školske 1950./51. godine, spojene su dvije gimnazije na srpskohrvatskom jeziku u Višu mješovitu, a Potpuna mješovita giimnazija postala je Viša mješovita gimnazija na mađarskom nastavnom jeziku.
Sljedeća reforma školstva bila je 1955. godine. Tada je došlo do spajanja dvije više mješovite gimnazije i stvorena je Viša mješovita gimnazija. Ona je dobila ime Gimnazija „Moša Pijade”, a nastava se u njoj odvijala na srpskohrvatskom i mađarskom jeziku.
Novom reformom školstva 1976. godine došlo je do ukidanja Gimnazije. Tada se stvara Srednja škola u društvenim djelatnostima „Svetozar Marković”. Ona je postojala do 1988. godine, kada je na zahtjev profesora te škole došlo do promjene naziva. Škola od tad nosi naziv Gimnazija „Svetozar Marković”.
Iz povijesti
